|
|
| < | lipanj, 2010 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
EVERY DREAM HAS ITS PRICE...
Znamo što jesmo, ali ne znamo što možemo biti.
Bolje da vas mrze zbog onoga što jeste, nego da vas vole zbog nečega što niste.
Život se ne mjeri brojem udisaja, već brojem trnutaka od kojih zastaje dah
If the facts don`t fit the theory, change the facts!
Miriše sol u tvojoj kosi
sjećaš me na bol i vjetar me nosi
prema tebi kao brod na grebenje
razbit će me opet staro nevrijeme
ali svejedno je
kad znam da tebi pripadam
Svi putovi isto nas vode
bez mene nema ni za te slobode
a mislila si da te neće boljeti
ako odeš prestat ćeš me voljeti
ali uzalud je sve, još uvijek voliš me
Dotakni me usnama
još voli me pjesmama
dotakni me prstima
i skini bore s naših godina
Ja odlazim i ne kažem zbogom
u srcu te nosim sa sobom
sve je isto, isto kao prošli put
ti mi samo tiho kažeš sretan put
ali još riječi tisuću u nama umiru
Dotakni me usnama
još voli me pjesmama
dotakni me prstima
i skini bore s naših godina
A mislila si da te neće boljeti
ako odeš prestat ćeš me voljeti
ali uzalud je sve, ja znam da
još uvijek voliš me
Dotakni me usnama
još voli me pjesmama
dotakni me prstima
i skini bore s naših godina
...
DR
Nisam htjela pisat od zadnjeg posta, jer zbilja stalno ispada da non stop kukam. Mislim, ne ispada – ja zbilja unatrag godinu dana non stop kukam. Kao da tome nema kraja...
Prošli tjedan sam saznala da mi «bivši» ima novu curu. Saznala sam to sasvim slučajno, od lika koji nam je, ajmo reć, zajednički poznanik. Čovjek se hvalio kako mu je frend totalno zaljubljen – napokon – bilo je i vrijeme. Sve to ne bi bilo niti čudno niti nezgodno da je frajer imao bklagog pojma KOME to govori. E ta me činjenica ponovno izbacila iz takta. To – što ja NE postojim! Nikada niti nisam postojala. Dalo se naslutiti možda, ali nikako i potvrditi. I natavno, izbačena iz takta, prvenstveno zato jer mi je, priznajem, ego bio teško povrijeđen činjenicom da me se tako lako može preboljeti, iako me se opisivalo kao «ljubav nečijeg života».
I nekako sam to prežvakala, naočigled samo se pomirila s činjenicom da je zbilja gotovo i natjerala da na neki način, samo meni poznat, moram i ja nastaviti dalje.
Nisam bila baš skroz mirna i staložena oko svega, bez obzira što sam pričala, ali znala sam da povratka nema. Jebiga, u jedno i pol godišnjoj vezi bilo je više loših stvari nego onih dobrih na samom početku. Previše nam se toga dogodilo da bi oboje mogli biti normalni.
No, vrag mi nije dao mira, pa sam mu poslala poruku da mu čestitam i da mi se nije pohvalio. Nakon te poruke, više mu na njegove nisam odgovarala. Slijedeći dan mi je poslao sms da li sam ljuta na njega.
Nisam odgovorila.... (NARAVNO DA SAM LJUTA!!!!!)
Nazvao me i na kraju nije mogao razgovarati, a ja sam poludila jer mu nisam na prvom mjestu.
Slijedeći dan me nazvao i ja ga pitam što ima novoga. I on krene recitirat i između ostalog – pohvali mi se kako ima novu curu. Ja pošizim naravno, ne dajući mu to do znanja. I mislim si – pa ok – ko te jebe – pa i za mnom jure, pa zašto da i ja ne nastavim dalje.
No, da skratim post.
Prije dva dana, ponovno me nazvao i pitao možemo li se vidjeti za dva dana, izaći u «naš» birc na «našu muziku». I ja reko – možemo, zašto ne. Mislim, ako više i nismo skupa, vrijeme je da počnemo raditi na prijateljstvu, jer ga ja zbilja ne želim izgubiti na svim područjima, neovisno o svemu.
Tu istu večer, kada sam uspavala dijete, prvi put sam se nakon dužeg vremena odvažila navečer sjest za kompjuter. Pripisujem nekakvoj depresiji činjenicu da u zadnja dva mjeseca idem spavat već u 20 navečer. I odem za komp, odem na prokleti fejsbuk i imam kaj za vidjet. Evo njega – friško otvorio profil.
I ja ga nazovem, krepavajući od smijeha, jer sam znala koliki je protivnik bio te vrste medija.
I on naravno nema pojma kak da se služi istim i ja reko – ok – imam vremena – bum ti ja objasnila par najosnovnijih stvari. Dogodilo se to da smo pričali 4,5 sata. Od 21 – 01,30!
Nakon sat i pol vremena razgovora o prokletom fejsbuku, ide on riješit kviz na istom, da skuži kak se to radi.
I riješi test – što osoba koju volite misli o vama. Pročita rezultat na glas, sadržaja» Osoba koju volite, voli i vas, ali vi ste samo prolazna stavka u njenom životu i ostat ćete joj u najljepšim uspomenama.»
I vrag mi opet nije dao mira i ja mu skomentiram – nije li malo prerano za takvu konstataciju? I on na to podivlja. I kaže mi: Ajmo se prestat više igrat! Ajmo pričat otvoreno!
I pričali smo otvoreno još tri sata!!!
Uglavnom, lagao mi je da ima curu, samo iz razloga da me isprovocira (što je i uspio) i da me učini ljubomornom (u životu nisam bila ljubomorna, pa ni sad!).
Rekao mi je da je profil na fejsbuku otvorio samo zbog mene i da mi na neki glupi način da do znanja da je slobodan (jer je naravno znao da ću pošizit).
Ukratko, rekao mi je da me voli, i to jako, i to istom snagom kao i uvijek, da ne želi više biti ijedan dan bez mene.
Moram priznat – laknulo mi je u trenutku kad sam shvatila da možda još ima nade za nas, ali NISAM mu se odmah predala.
Jedno 6 puta me pitao želim li biti s njim, hoćemo li krenut ispočetka, onako kako spada, onako kako zaslužujem, onako kako sam željela svo ovo vrijeme...
I ja nisam znala što da mu kažem. Neovisno o tome što sam to priželjkivala valjda od trenutka od kada sam ga ostavila.
Međutim, razum mi je opet pobrkao emocije (proklet bio)!
I rekla sam mu da ne znam, da nisam sigurna, da se previše toga dogodilo (skoro sam ga i preboljela već...), da imamo previše toga iza nas, da smo napokon, oboje previše povrijeđeni...
No, za čudo Božje, on je bio uporan. Za čudo Božje, on se faking borio da se predomislim. Za čudo Božje, on je postao muškarac, a ne papak!
I na kraju, popustila sam... Uz tonu uvjeta naravno. I da ako ovaj put krećemo skupa, krećemo kako treba. Bez skrivanja, bez bojazni što će drugi misliti, .... I ako udaramo glavom u beton – udaramo zajedno. I ako puknemo – pucamo zajedno... Naravno, i on je imao uvjete za mene. Prvo i najvažnije od svega – molio me da više nikad ne bježim od njega kada imam problema (što činim uvijek, jer sam na žalost takva... ne volim dijeliti svoje probleme ni sa kime osim sa svojom Darling...). I da ako me nešto muči, da mu to otvoreno kažem, a ne da očekujem da on zna čitati misli (priznajem i to radim na poprilično ironičan i sarkastičan način....).
I da ako ga ikad ostavim na isti način kao prije tri mjeseca, da mu dam do znanja da su vrata otvorena, a ne da misli kako više nema šanse. Na to isto rekla sam mu da mu najviše zamjeram upravo to – što kad sam pukla – njega nije bilo!
No, ajde – imao je poprilično dobar argument i opravdanje.
Uglavnom, dogovorili smo se da idemo ispočetka... Polako, ali sigurno... Pred cijelim svijetom...
Sve što je bilo, ostavljamo iza sebe, bez zamjerki, bez vraćanja pogleda unatrag. ČISTI START!
Oboje smo složni oko toga.
Objavili smo već cijelom svijetu da smo skupa. Ljudi su, iako su pretpostavljali, ostali pomalo šokirani. Iako imam osjećaj da imamo podršku okoline. Valjda ljudi misle da je bilo samo pitanje vremena.
I svi su oko toga, manje-više euforični, veseli, drago im je (osim onih par mojih potencijalnih «jebača», koji su mi se odmah požalili kako sada nemaju šanse kod mene – al ko ih jebe – kad sam bila slobodna, gdje su bili onda?!?!?!? Čekali su samo red na ulazak u moje međunožje, a ja htjela- ne htjela – nisam više takva, na sreću ili žalost – ni sama ne znam....)
Ali...
Ja i dalje nisam euforična. Ja i dalje ne pucam od sreće. Ne znam zašto. Vjerojatno mi treba vremena... Vremena da mi se emocije otprije smire. Vremena da mi se stare emocije za njega ponovno probude. A najviše vremena da se ufuram u ulogu «nečije cure». Da, na žalost – ja se ne znam ponašati kao «nečija cura». Predugo, gotovo dvije godine, nisam bila «nečija cura». Toliko sam se već ufurala u ulogu koju sam si sama nametnula, da se više ne znam normalno ponašat. Dakle- bit će potrebno dosta vremena da sve dođe na svoje. I to sam mu rekla i on je toga svjestan.
Dogovorili smo se da ćemo ozbiljno poraditi na stvarima koje su do sada štekale i da ćemo se truditi da ovo što imamo uspije.
Jer evo, htjela – ne htjela – priznajem – u životu mi nikada nije bio problem ikoga preboliti – osim njega. To valjda znači neki kurac?!
Neovisno o svemu – i dalje mi ide na živce :)
I neovisno o svemu i dalje ja njemu idem na živce :)
Ali – bitno je da smo si napokon priznali da se volimo i dalje i da ćemo se truditi da ovo opstane.
Jer zbilja – bit će nam potreban veliki napor i trud za to...
Jer – on je i dalje prespor, a ja sam i dalje prebrza. On je i dalje prepedantan, a ja sam prešlampava. On je i dalje u previše u svojim okvirima i preorganiziran, a ja sam i dalje preslobodna i prespontana.
Čini mi se da u krajnjoj crti smo dosita jako različiti, možda i previše, ali upravo zbog toga – moramo naći neku sredinu. Možda usotalom ni to nije loše – njega potaknuti da se oslobodi, a mene da se primirim...
Dakle, bit će teško. Ne samo iz gore navedenih razloga, već i zbog činjenice da su iza nas ostale dvije obitelji... Koje sada na neki čudan način, treba spojiti.
Ali, dok smo jedno uz drugo, nadam se da je sve moguće... Ali samo ako ćemo OBOJE ići u istom smjeru i nositi jedan drugoga.
Dakle, da, konačno sam «nečija cura»... ;)
Baš si razmišljam zadnjih nekoliko dana, da sam nakon predugo vremena konačno, ajmo reć – mirna. Ne bih upotrijebila riječ staložena ili sretna, jer još nisam tamo, ali možda je odgovarajuća riječ – zadovoljna.
Nema više pritiska, nema više razmišljanja, nema više neprospavanih noći razmišljanja što će bit s mojim životom...Jednostavno sam se – pomirila sa svime, a najvažnije je da sam se pomirila sama sa sobom.
Inače, svaki put kad me žvajzne neka depra, blues, tuga... kako god... imam onu svoju muzikalnu terapiju. Doslovno se ubijam u tužnjikavim i dubokoumnim pjesmama, a kad ih počnem slušat sa polusmiješkom, znam da je vrijeme da promijenim cd. Doslovno i preneseno... Pa tako u zadnjih par dana kod mene svira življa glazba. No, evo danas sam u autu pustila staaaaaaaaari cd – kompilaciju koju mi je napravila moja Darling :)
I slušam jednu stvar, koja bi me možda prije koji tjedan ubila u pojam – al danas mi je neobjašnjivo dala novu snagu.
Snagu da zatvorim vrata i sa smiješkom krenem dalje. Stihovi koji su me dodatno ojačali. Stihovi uz koje sam do kraja dobila samospoznaju da vrijedim više, da zaslužujem više od onoga što sam imala. Da ono što sam imala – nije vrijedno niti mene, niti moje pažnje. Jer čovjek kojem sam dala svoje srce, svoje «moći» - nije to znao cijeniti. Niti se znao time nositi. Bio je uz mene samo onda kad sam bila jaka – za njega. U trenutku kad sam izgubila te «moći» - njega više nije bilo...
A u životu ću još nebrojeno puta ostati bez njih – bez svojih «moći» da sa osmijehom na licu prolazim kroz život i probleme. Da kroz život prolazim snažna. Nedodirljiva. Jer napokon, kad mi «moći» oslabe i ja sam samo običan čovjek...
No, danas sam sa osmijehom slušala te iste stihove u kojima se nekim čudom – u svakoj riječi mogu pronaći, i konačno mogu reći – dobro sam... Idem dalje... :)
You called me strong, you called me weak
But your secrets I will keep
You took for granted all the times I
Never let you down
You stumbled in and bumped your head, if
Not for me then you would be dead
I picked you up and put you back
On solid ground
If I go crazy then will you still
Call me Superman
If I'm alive and well will you be
There holding my hand
I'll keep you by my side with my
Superhuman might
Kryptonite
Ovaj vikend doživjela sam svoj prvi i nadam se posljednji, doslovni slom živaca. Sve što se sa mnom događalo unatrag dvije godine, rezultiralo je i pucanjem mog zadnjeg šava koji me držao na skupu. Podsvjesno valjda, pretpostavljam, izbjegavala sam suočiti se sa svime u što sam se napokon sama i uvalila, gurala sve probleme pod tepih, imala vječni osmijeh preko lica uvjeravajući se da će sve dobro proći. No, kako sam sada i objašnjavala svojoj Darling, naše tijelo je jebena mašina. Guraš probleme koje ne želiš priznati u neku kutiju u njemu, željnu zaborava, no ono u svom obrambenom mehanizmu to pokušava izbaciti iz sebe, koliko god da taj kutak bio dubok ili skriven. Rezultat toga – pukneš! E pa tako sam i ja pukla. Doslovno sam plakala valjda 24 sata. i ni sama nisam bila svjesna koliko suza moje tijelo može proizvest. Najgore od svega, nisam se mogla kontrolirati. Nisam se mogla zaustaviti, to je ono najgore. Najgore je kad čovjek izgubi samokontrolu. Kad postane svjestan da ne može kontrolirati ono što se njim događa. Taj osjećaj je daleko neugodniji i bolniji od samog rezultata. No, zato postoje prijatelji. Osobe koje će te u tim trenucima kontrolirati umjesto tebe. Tako je i moja Darling promptno dojahala do mene odmah po mom pozivu. Shvatila sam u jednom trenutku da mi je pomoć potrebna i da se ne mogu s onim što mi se događa nositi sama. Nakljukala me s tabletom za smirenje i počela s terapijom. Ma, nije mi ni bilo bitno hoće li me oraspoložiti, koliko to da je uz mene, jer zbilja nisam mogla niti htjela taj dan biti sama. Prvenstveno jer nisam bila u stanju skrbiti se za svoje dijete, što je uzrokovalo još veću bol i osjećaj pomanjkanja samokontrole, pa sve do osjećaja krivnje, jada, bijesa, ljutnje... Pa sve do onog osjećaja bespomoćnosti i samosažaljenja. Ako išta ne volim da ovom svijetu – onda je to kad me netko žali ili još gore – kad žalim samu sebe.
Sam pogled na moje dijete u tom trenu uzrokovalo je još niz napadaja panike, tjeskobe, još pucanja... Zapitala sam se – pa što je ovo malo stvorenje Bogu skrivilo da ima ovakvu mater! Pa ona ništa nije kriva, ona nije zaslužila ovakvu majku! Moja mala čupava zvijer osjetila je da se nešto sa mnom događa, iako sam to na sve načine pokušavala sakriti pred njom. Ljubila me cijeli dan kao nikad do sada, pazila na mene, bila mirna, dobra, desetak puta me pitala jesam li sretna. Što je samo prouzročilo još plakanja s moje strane. Ne, mama nije sretna ljubavi... Ali ne zbog tebe... Ona je jedino dobro što sam ikada u životu napravila. Jedino što vrijedi. Ali malom djetetu se to tako ne može objasniti. Ili je crno ili je bijelo, ne postoji ALI... Napokon sam priznala sama sebi da sve što sam ikada u životu napravila nije bilo dobro. I pukla sam... Nisam htjela, nisam si htjela dozvoliti da puknem, ali ova jebena mašina je svejedno, protiv moje volje, to odlučila izbaciti iz sebe.
Osim silnog plakanja, spopali su me i drugi, od prije, poznati simptomi. Tresala sam se ko šiba, srce mi je lupalo takvom brzinom da sam mislila da će svakog treba izletjeti iz prsa, a o onom strašnom, bolnom, odvratnom osjećaju s centrom u želucu da i ne govorim. Osjećaj koji se širi i prožima doslovno cijelo tijelo. A o nedostatku zraka da i ne govorim. U jednom trenu mislila sam da ću se ugušiti, jer koliko god da sam pokušavala udahnuti – nije mi uspijevalo, što me na kraju dovelo do vrtoglavice i gotovo do nesvjestice.
I sad, kada je to donekle iza mene, jer objektivno gledano – još uvijek nisam dobro, još uvijek nisam stala na noge jer mi koljena još uvijek klecaju, pitam se – je li ovo sve meni uopće trebalo? Je li bilo vrijedno ovoga? NIJE. Ništa na ovom svijetu nije vrijedno da me moje dijete uplašeno pita jesam li sretna. NIŠTA. NITKO.
Znam, pogriješila sam u svemu što sam ikada napravila. Bila sam uvjerenja da i ja zaslužujem sreću, što god da ta sreća podrazumijevala. Ali sada ZNAM da zaslužujem sreću, samo ne takvu kakvom sam je smatrala. Sada znam da napokon i ja mogu krenuti dalje, onako kako je to ispravno, onako kako to zaslužuje jedno ljudsko biće.
Obećala sam sama sebi početi ispočetka, koliko god da to teško bilo u ovom trenutku. Ali iz onog početka kojeg zaslužujem. Ne kao ja osobno, ne želim precijeniti samu sebe, nego ja kao ljudsko biće.
Jedino što sama sebi mogu obećati u ovom trenutku jest da se nikad više neću dovesti u situaciju da ću se svjesno stavljati u položaj možebitnog uzrokovanja ovakvih napadaja.
A sada, jedino što mi preostaje, je da živim život – dan po dan... Nadajući se da će sve biti dobro... I da mi se ovakav slom više neće dogoditi...
Pokušavali smo glumiti ljubavnike - nije nam išlo.
Pokušavali smo glumiti partnere - nije nam išlo.
Pokušavali smo glumiti obitelj - nije nam išlo.
Pokušavali smo glumiti prijatelje - nije nam išlo.
Sada pokušavamo glumiti ništa - i odlično nam ide...
Ne znam što zapravo želim.
Kao i svi, želim nekakvu normalu. Nekakvu harmoniju. Harmoniju osjećaja, staloženost, mir... Već dugo, predugo, nisam bila harmonična osoba. Možda je zbilja problem u mom poimanju svijeta oko sebe, ali jebiga, ne želim mijenjati stvorenu sliku. Ako je promijenim, oni su pobijedili. Oni? Ovce u stadu... Oni koje je društvo asimiliralo... Oni koji se boje biti svoji, u strahu od društveno nametnutih normi... Od straha društvenog izrugivanja, neprihvaćanja, izbacivanja... Jesu li oni sretniji od mene? Jesu... Ali samo zato što smatraju da moraju biti... Da je normalno biti nesretan u tom nametnutom sretnom svijetu... Kada čovjek ima svoju viziju, svoju perspektivu, u krajnjoj liniji svoju glavu, ne može biti društveni prihvatljiva osoba. Ne može, jer je opasan po društvo. Jer bi ovce, kad spaze jednu crnu koja se ne uklapa pod društveno prihvatljivi profil, mogle također poželjeti imati svoju glavu. I tada crne ovce bivaju uklonjene promptno. Etiketirane kao društveno nekorisne, podvrgnute općem ruglu...
Ali ja ne želim biti ovca. Ne želim se uklapati u masu i zajedno s masom vikati :»Presretna sam jer me stado prihvatilo takvu kakvu jesam». Jer i ovce znaju da to nije istina. I ovce znaju da su duboko u sebi nesretne, ali ne žele se mijenjati. Ne žele da ih društvo odbaci. Za njih je to jedini svijet koji znaju, jer su bile preslabe da viknu: «Hej, odjebite od mene – ja imam svoj stav!».
Sve u svemu, oduvijek imam osjećaj da sam ta odbačena ovca. Vodim nekakvu besmislenu vječnu borbu s vjetrenjačama, koja očito samo meni ima smisla. Besmislena je u pogledu, jer na kraju krajeva i ja znam da je stado jače od pojedinca. A sama nemam dovoljno snage da mijenjam stadu iz korijena. teško je primijeniti asimilirane ovce. Teško je ovcama dokazati da imaju pravo biti sretne. Teško je ovcama reći: vi niste stado – vi ste ovce, zasebne jedinke koje čine stado. Ne, ovce i dalje misle da su stado, a ne ovce...
Kao vječni sanjar kakav jesam, samo nebo mi je granica. A ponekad čak i precijenim samu sebe, pa za inat stadu pomislim da mogu i tu granicu prijeći. Totalna ludost, ali da ne mislim tako, i ja bi bila ovca, što isključivo odbijam biti.
Kao ovci izbačenoj iz stada, nikada mi nije bilo jasna indiferentnost istog. Kao da se asimilacijom u stado, isključuju iz cijelog svijeta i brinu samo za ono što se unutar stada događa. Nije ih briga za sve ostalo, glavno da je u stadu posloženo sve po špagi... Dok hodaju po ravnoj liniji, sačuvaj Bože da naiđu na kakvu krivinu ili nedaj Bože zavoj! Ovca koja slučajno papkom prijeđe crtu, eh... za nju uslijede sankcije. Da joj takvo što naravno ne bi ponovno palo na pamet. Jer ovce nemaju svoju pamet. One imaju glavu kolektiva. I ako se slučajno jedna odvaži zapitati se da li je u stadu zbilja sve tako divno, kao što se prikazuje, ovca mora biti sankcionirana. Jer s tom ovcom zbilja nešto nije u redu. Ona nema svoju pamet, niti svoju glavu, pa se mora ponovno podvrgnuti postupku asimilacije.
Uostalom, kada malo bolje razmislim, ja nisam ovca. Ja sam samo jedna najobičnija kokoš ;)
Kokoš, jer još uvijek vjerujem u ljubav. Još uvijek vjerujem da ću doživjet da me neki pijetao drži za ruku pred svima, da me u cijelom kokošinjcu izdigne od ostalih kokoši i kaže: ovo je moja kokoš. Kokoš, jer vjerujem da postoji pijetao koji će i u borbu za mene. Kokoš, jer usprkos svemu, vjerujem u sretne krajeve u kokošinjcu.
Da, ja sam jedna kokoš vulgaris.
Mom jedinom, nepromijenjivom paketu u životu!
Sve se mijenja, sve prolazi, ali samo ste vas dvije uvijek i zauvijek postojane, barem u mom srcu...
Hej, tebe ne bih mjenjao to nije prazan stih
ja te ne bih mjenjao za deset najboljih
jer nista mi ne moze tebe zamjeniti
tebe ne bih mjenjao da daju cijeli svijet
Hej, tebe ne bih mjenjao za pijesak Emira
ja te ne bih mjenjao za tajne svemira
jer nista mi ne moze tebe zamjeniti
tebe ne bih mjenjao da daju cijeli svijet
Od svih na svijetu tom, ti si najvrednija
i sve sto zelim to si ti
na svijetu tom nista mi ne treba
sve sto zelim to si ti
Na svijetu tom, ti si najvrednija
jer da te nema umro bih
Hej, tebe ne bih mjenjao za miran ocean
ja te ne bih mjenjao za stvari sve sto znam
jer nista mi ne moze tebe zamjeniti
tebe ne bih mjenjao da daju cijeli svijet
Na svijetu tom, ti si najvrednija
Jer da te nema umro bih
hej, tebe ne bih mjenjao
to nije prazan stih...
http://www.youtube.com/watch?v=aAJ2nj_Y2rQ
Ok, glava mi je malo hladnija, no prije par sati, pa će samim time i post biti kraći.
O čemu se zapravo radi? Ili kako bi mene moje dijete nervozno pitalo: „U čemu je problem?!?!?!?!?!“.
Problem je slijedeći. Postavila sam hipotetsko pitanje svojoj Darling, onak kurtoazije više radi, da se malo izjadam, no ona me shvatila zbilja ozbiljno i kao prava najbolja frendica, bacila se preko vikenda na psihoanalizu moje pojave.
Naime, pitanje je bilo, zašto sam zaboga takav magnet za oženjene likove.
Još uvijek ne znam odgovor, a onaj koji mi je ona ponudila ne prihvaćam. A ne prihvaćam samo iz jednog razloga, a taj je – da je ona u pravu – svijet bi zaista bio u kurcu. A kao vječni sanjar kakva jesam – takvo što ne mogu i ne smijem prihvatiti.
Dakle, njena psihoanaliza mene je slijedeća.
Šturo rečeno, da skratim njen dopis, bilo bi da sam vrckava, zabavna i šarmantna osoba, te kao takva privlačim pažnju muškaraca, a kako se krećem u društvu gdje obitavaju stariji muškarci, slijedom navedenog svi su oženjeni, ergo jedino takve i privlačim. Moju dobronamjernost i ljubaznost protumačuju kao upucavanje ili koketiranje, pa shodno tome, osjećaju se pozvanima u moje međunožje.
Dakle, suma sumarum, problem je u meni.
Jer da nisam tako prokleto ljubazna, slatka i zabavna, nitko me ne bi niti poželio jebat.
A da se ne krećem u društvu gdje vlada starija ekipa, ne bi me poželjeli jebat oženjeni muškarci.
Dakle, da prestanem bit magnet za takve, prvo moram mijenjat sebe, pa onda društvo, pa sve prijatelje, ne bi li na taj način zaslužila poštovanje ljudi za koje me boli kurac.
Ili svekolikog pučanstva na ovome svijetu.
Ironije li zar ne? Osam godina borila sam se da postanem ono što zapravo jesam, gušila se, ne bi li me svijet prihvatio… I kad sam postala ono što je moralno korektno, još jedan ovca u nizu, poželjela sam da me uopće nema.
Znam, imam veliku manu, a to je što sam ironična, sarkastična i pomalo cinična u vlastitim postovima. Ali…
Ne prihvaćam krivnju na svojim leđima zbog onoga što jesam… Niti ću se ikada sramiti onoga što jesam…
Zamisli Darling ovo… Ja znam da ti mene voliš. Napokon, ti znaš da si ti jedna od samo dvije osobe na ovom svijetu za koje bih dala svoj život. I znam da mi sve to govoriš jer ne želiš da patim. Ali čini mi se da nisi pogledala u suštinu samog problema.
Indirektno gledano, ja bih trebala mijenjati samu sebe, da bi me drugi cijenili i poštivali takvu promijenjenu. Ironično, jer tu promijenjenu mene poštivali bi, ali takva – to više ne bi bila ja. Pa samim time – što mi znači poštovanje prema osobi koja nisam ja? Ironično zar ne? Prije tužno rekla bih…
Ja volim samu sebe. Volim što u ljudima spoznajem i vidim ono najbolje, pa i zrno dobrote…
Pa čak i onda kada bivam povrijeđena… Promijeniti samu sebe da ljudi moje ponašanje ne bi krivo shvaćali, bilo bi jednako samoubojstvu. I vjeruj mi – prije bih umrla, nego takvo što ponovno učinila.
Ako netko krivo protumači moju zanesenost životom, moju dobronamjernost, ljubaznost, pa čak i zabavnost, zbilja smatram da to nije moj problem.
Ako ćemo pričat o odabiru ljudi s kojima se družim, što zbilja nema smisla i previše je vremena već utrošeno u debate o toj temi. No, sa svojih 27 godina, zbilja mislim da sam dovoljno odrasla da sama sebi biram svoje društvo. A oni su prijatelji po izboru, a ne po naslijeđu.
Oduvijek sam bila malo starija za svoje godine (barem psihički).
Sjećam se da mi je uvijek više odgovaralo društvo starijih nego vršnjaka, ili sačuvaj Bože mlađih od sebe. Jednostavno sam se sa starijima više nalazila na istoj valnoj duljini.
No, i dalje stojim kod odgovora da za moj odnos s muškarcima, ili njihov sa mnom, nije problem u meni, odnosno barem ne isključivo u meni.
Ja ne dajem signale koji odašilju: dođi i izjebi me!
Da to želim, to bi drito tako i rekla: Dođi i izjebi me.
No, ajmo se vatiti na ono hipotetsko pitanje s početka priče. Obećala sam ti da ću razmisliti o svemu što si mi rekla i procesuirat objektivno. I jesam, da ne misliš da nisam. U jednom si u pravu – a to je da su muškarci takvi da sve signale doživljavaju kao poziv na seks. Ok, no vratimo se na ono pitanje – zašto se na mene pale samo takvi…
Zašto me svi samo žele dobro izjebat, i ništa više…
Problem nije niti u mom društvu, pa čak ni u mojim tobožnjim signalima kojima odašiljem dok se smješkam, zabavljam, plešem, ili sačuvaj Bože – pričam!!!
Ako ćemo biti surovi iskreni, da, problem jest u meni, ali ne u mom karakteru, već u jednom drugom segmentu, htjeli mi to priznati ili ne. Istina boli, naravno, ali ako ćemo objektivno, onda ćemo na trenutak zanemariti emocije koje samo što ne zavladaju.
Odmah u startu se želim ograditi da ovo što ću napisati nije kukanje, niti plakanje nad vlastitom sudbinom i reć da sam sretna sa svime što jesam!
Dakle…
Darling – ja sam samohrana majka. Ne znam moram li dalje govoriti ili ne, ali svejedno budem, imam potrebu objasniti misao do kraja.
Samohrana majka izborom. Najpametnija i najhrabrija odluka koju sam u životu donijela, u korist i za sreću svog dijeteta, kao i za samu sebe.
Kao samohranoj majci meni u životu ništa ne fali. Čak mi nije potreban muškarac da bi bila sretna i ispunjena. Nisam ogorčena, kako bi mnogi koji me ne znaju pomislili. I čak nisam jedna od onih koja stavlja sve muškarce u isti koš. Bila bih luda da takvo što pomislim. No, postoji jedna začkuljica u cijeloj priči.
A to su upravi ti muškarci o kojima pričamo cijelo vrijeme. Do sada sam upoznala samo ovakve ili onakve, ali još nisam upoznala onog koji bi prihvatio paket, i u tome je problem Darling. Nije problem u oženjenima, u mom društvu, nego upravo u onim slobodnima, koji me isto tako samo žele povaliti, jer su premladi da bi se zabetonirali s osobom koja ima prošlost i budućnost ispred sebe. Okrutno? Jebiga, ali istinito…
Ja sam toga svjesna, pomirila sam se s time i ne žalim za ničim.
Svi žele čisti start, pogotovo kada je o zasnivanju obitelji riječ.
Uostalom, ne želim li ga i sama?
Znam da ćeš sada pomisliti kako niti ne mogu sresti slobodnog, mladog i poželjnog muškarca na mjestima na kojima se krećem, ali i tu si u krivu.
Svugdje sam unazad dvije godine bila, upoznala muškarce svakakvih profila, nijedan se nije odvažio dalje od kreveta. Nijedan slobodan, čistog starta, nije bio spreman zakoračiti dalje.
A i sama znaš da ponuda za krevet ne nedostaje. Samo, što se barem nadam da isto tako znaš da su te ponude odbijene i što god da pričali ti mlađahni dušebrižnici, mene ipak nije baš tako lako dobit.
Dakle, nijedan takav kakvog ti želiš za mene – me neće htjeti. Ne zato što sam ovakva ili onakva, mogla bi biti najbolja žena na svijetu, ali imam jednu nepremostivu „manu“, a to je da sam prije svega – mama. I žao mi je, ali ta mana je nešto najljepše na cijelom svijetu i nju ne može zamijeniti niti jedan muškarac, bio on mlad, star, slobodan ili oženjen! A svatko tko to čuje, pošto ja to odmah kažem, odmah stvara drugačiju sliku, pa čak i želja za nečim više, biva potisnuta i spušta se ponovno samo na razinu kreveta.
Tako da dugujem sama sebi, nakon svih ovih godina – da budem ono što jesam, pod svaku cijenu. Jer, budimo realni, ni ti me ne bi voljela da nisam ono što jesam. Ovakvu blesavu, šašavu, nenormalnu, depresivnu, histeričnu i hiperaktivnu vrištavu kreštalicu.
Makar umrla sama, ne želim, neću i ne smijem se više mijenjati – ni za koga! Nikad više…
Takva sam kakva sam – uzmi ili ostavi, ali mijenjat se nedam ;)
Darling me sad ponukala da napišem post. Kako se u zadnje vrijeme u našim isprepletenim životima sve vrti oko tog još uvijek nezačetog dijeteta, i kako je to oduvijek bilo i bit će, i ja imam osjećaj kao da radim ponovno na dijetetu, iako moja maternica i spolovilo nisu u igri.
No, sjetila sam se kako je to bilo kad sam ja krenula raditi na svojoj curici. Da, i prije nego je bila začeta, ja sam znala da će biti curica. Toliko sam silno željela žensko dijete, da se bojim da bi se čak razočarala kada mi želja ne bi bila ispunjena. Naravno, svaki roditelj priželjkuje da mu dijete bude živo i zdravo, ali ja sam silno željela curicu.
Neki bi rekli da sam premlada ostala trudna, ali ja tvrdim suprotno. U trenutku kada sam poželjela to dijete, bila sam spremnija nego bilo tko na ovome svijetu. Mislim da bi čak i poludila da nisam ostala trudna. I napokon, nakon tri mjeseca konstantnog oplođivanja, konačno sam ostala u tom drugom, blaženom stanju. Sjećam se kao da je bilo jučer, tog jutra kada sam napokon napravila test na trudnoću. Grčevito sam iščekivala tih prokletih 5 minuta da se bilo što ukaže na tom prokletom štapiću, kojem više ni ne znam broja!
I napokon!!! Ukazale su se dvije crte! Osjetila sam kako mi osjećaj sreće ispunjava svaki milimetar tijela. Počela sam skakat ko luđakinja, obećala svom trbuhu i tom malom grašku unutra da ću biti najbolja mama na svijetu! Iako još skeptična prema rezultatu testa, objavila sam vijest cijelom svijetu i odmah se naručila kod ginekologa na pregled.
Žena je umrla od smijeha i rekla: ali gospođo, još je rano za prvi pregled, dođite za mjesec dana. Ja si mislim, jes ti normalna, ko će čekat da prođe mjesec dana. I naravno, naručila se kod privatnika, kod kojeg sam na kraju i vodila trudnoću. Naravno, s boljom opremom nego kod ovih socijalaca, potvrdio je ono za čime sam tako dugo čeznula i rekao: postat ćeš MAMA! Samo su mi te riječi odzvanjale: MAMA! BIT ĆU MAMA!!!!
Odmah sam se primila literature i kao svaka histerična trudnica krenula proučavati svaki korak i svaki stadij trudnoće, kao i svaki stadij razvoja ploda. Hm, koja grozna riječ : PLOD! To nije bio PLOD, to je bila moja bebica!!!
Nakon točno 4,5 mjeseca (baš kao što su mi i govorile starije i iskusnije žene) po prvi puta sam osjetila svoju bebicu! Ja i moja (sada već bivši) muž vraćali smo se s medenog mjeseca. Sjedili smo u autobusu, kada sam osjetila nešto čudno. Riječima se to ne može doslovno opisati i vjerujem da svaka žena ima drugačiji pojam za opis tog osjećaja. Najbolje čime bih ja to mogla opisati jest da sam osjetila kao laganu struju koja prolazi kroz moj trbuh u nekakvim čudnim ritmičnim pokretima. Kao nekakvi crvići da se poigravaju u mom trbuhu! Ali ja sam znala – moja beba se po prvi puta riče!!! Krenule su mi suze od sreće! (Sada već bivšem) mužu stavila sam ruku na trbuh i vrisnula da me cijeli bus čuo: Osjećaš li je?!?!?!?!?!?! (Naravno ni tada nisam 100% znala da će biti curica, ali moja želja je bila veća od spoznaje). Sjećam se da je s naporom pokušao osjetiti bilo što, ali naravno, u toj fazi beba je još premala da bi je se moglo osjetiti s vanjske strane trbuha. Žalosno je samo uzdahnuo i rekao: Ne. No, ja sam je osjećala. Kako su dani prolazili i beba sve više rasla, kao i moj trbuh ( a stražnicu da i ne spominjem – imala sam osjećaj da nosim blizance u guzici – svakog u jednom guzu), tako se i njeno ritanje već moglo osjetiti izvana! No, kao pravi mali hahar, kakva je i danas, nije dala bilo kome da je osjeti. Znala je igrati nogomet satima, a čim bi netko stavio ruku na moj trbuh – prestala je! Sjećam se, pred kraj trudnoće, doslovno se moglo vidjeti kako mi trbuh pleše – s jedne strane na drugu! Dan kada mi je moj ginekolog rekao: Čestitam – dobit ćete djevojčicu, sjećam se kako se moj (sada već bivši) muž iznenadio i bio sretan, ali ja sam doktoru samo smireno rekla: Znam. Pitao me kako znam, a ja sam odgovorila – Nema šanse da je dečko. Kad bi mi i rekli da je dečko, ja vam ne bi vjerovala! Dani su prolazili, tjedni su bili iza mene, a dan kada ću ugledat svoje dijete se približavao! Kao i svaka prvorotkinja, pomalo me bilo strah poroda. Nisam znala što očekivati. Nisam znala hoće li boljeti. proučavala sam svu moguću literaturu na koju sam naišla, slušala razna iskustva i sada znam da ništa od toga nisam trebala! Svaka žena ima vlastito iskustvo, koje mora sama proživjeti. Svaki porod se razlikuje. No, ja sam sebi zacrtala kako moj porod mora izgledati! Znala sam da moram roditi prirodnim putem, bez lijekova i sredstva protiv bolova (jer ako su mnoge mogle izdržati – mogu i ja) i znala sam da želim da moj (sada već bivši) muž bude kraj mene u rađaonici. Ja od svoje zamisli nisam odstupala! Glupača! Kao da sam zadnja štraca sa sela, nepismena, čak i one imaju više slame u glavi od mene.
Došao je i taj dan! To jutro, bio je ponedjeljak, jedan od najtoplijih dana u godini u sredini ljeta, ja sam se zaputila na redovnu kontrolu u bolnicu. Sva podbuhla, naotečenih nogu i stopala, s 25 kg više nego 9 mj. ranije. Nadobudni doktor rekao mi je kako beba, iako je mama nestrpljiva, ne misli izać još koji dan! Nisam bila presretna, jer mi je taj dan bio termin, a i već sam jedva hodala (više sam se gegala) i više od ičega htjela sam vidjeti svoje dijete. Vratila sam se kući, onak jadna, non stop buljeći u svoj trbuh i ispitujući ga – Dobro mala, kad ti misliš izać već jednom? Naručila sam pizzu, gledala telku i kad sam pojela zadnju kriušku, osjetila sam kako mi nešto curi niz noge. Digla sam se s kauča i vidjela kako je na podu sve mokro. Mislila sam si – jebote, nije vrag da sam se popišala, a da ni ne znam. nazvala sam (sada već bivšu) svekrvu i pitala – jel moguće da mi je puknuo vodenjak? Mislim – popišala sam se po podu! Naravno, ova u smijeh i samo je potvrdila moje sumnje. Ali, kako je to moguće – pa doktor mi je rekao da ništa prije kraja tjedna! No bila sam skroz smirena. Nazvala sam (sada već bivšeg) muža, rekla mu da mi je puknuo vodenjak i da bi trebao doć po mene što prije i nek pazi kak vozi (pošto smo dva tjedna prije pod lažnom uzbunom lažnih trudova iz lokacije A do lokacije B, za koju je inače potrebno oko cca 30 minuta – stigli za 7,5 minuta). Dok je on došao i maltene me htio odnijeti do auta, ja sam rekla neka pričeka, da moram još oprati podove pošto je sve bilo mokro! Gledao me ko da sam popizdila, ali ja sam uzela krpu i išla brisat podove. Nisam željela otići u bolnicu dok nisam očistila stan! Ne vjerujući svojim očima i ušima, i ne imajući previše izbora, uzeo je krpu, obrisao podove, pospremio stan, uzeo torbu koja je već mjesec dana (po naputku iz knjige) spremno čekala, ubacio me u auto i put bolnice. Ja sam non stop kukala i jambrala da za koji kurac odmah moramo u bolnicu, da još ni trudove nemam (iako žena kad joj pukne vodenjak se mora neovisno o trudovima zaputiti ODMAH u bolnicu)!
Došli smo pred rađaonicu, žena otvara masivna željezna vrata i ljubazno upita: Izvolite? Ja rekoh: Došla sam rodit! Puko mi je vodenjak! Hahahahahahaha! Žena me potom odmah uvela u predrađaonicu, doktorica odmah stigla, rekla: Skinite taj uložak, nek vam voda slobodno istječe. Ja pogledala onu sirotu čistačicu koja je netom oprala podove i s toliko jada što ću ženi sad sjebat sav trud i napor, po nalogu doktorice krenula šetat po predrađaonici, ostavljajući lokve vode na podu iza sebe.
Potom su me pozvali na pregled i doktorica mi je odmah rekla: Gospođo, vaša plodna voda je zelena. Znala sam što to znači, ali kako je to bilo nešto što nije bilo u opisu mog plana rađanja, jednostavno sam prečula. Glupača, naravno, jer zelena plodna voda znači da je dijete već obavilo nuždu i da pod hitno mora van, ne bi li došlo do komplikacija u kojem bi se moglo ugušiti u vlastitom izmetu!
No, da, ja od svog plana nisam odstupala. Doktorica me odvela na obradu (klistiranje, brijanje....) i potom ponovno u predrađaonicu. Bila sam još uvijek sama u toj prostoriji, bez trudova iščekujući daljnji razvoj situacije. Kroz par minuta oko mene stvorila se četa doktora, predvođeni mojim ginekologom na telefonskoj lini, koji im je vrištao: Vodite je na carski! Nakon što me jedan od te čete doktora oko mene, pregledao (da, sad znam kako se osjećaju krave kad im veterinar u unutrašnjost gurne ruku do lakta), izjavio mi je: Gospođo, dijete vam je glavom zapelo u rodnici, a kako nemate trudove, postoji mogućnost da ćete morat na carski rez. Jeste li voljni potpisati? U nevjerici sam ga gledala dok mi je u ušima odzvanjalo: CARSKI?!?!?!?!?! ALI JA SVA ŠTIVA O CARSKOM NISAM ČITALA!!!! Jednostavno sam ih ignorirala! Ja ću roditi prirodno, bez sredstva protiv bolova, s (sada već bivšim) mužem kraj zatiljka koji će me držati za ruku! Kaj je vama?!?!?!?! kakav carski! Ne dolazi u obzir! Deklarativno sam odbila potpisati! Naravno, zrno zdrave pameti mi je ipak bilo u glavi, pa sam pitala je li mi dijete ugroženo. Odgovor je bio: Za sada nije, vidjet ćemo kako će se situacija razvijati, kroz neko vrijeme ćemo vas ponovno obići. Dajte joj drip. Nakon toga, prikopčali su me na infuziju kroz koju je kapao famozni drip. Rješenje svih mojih problema! Sad ću imati trudove i lijepo roditi! Proklinjala sam satima onog jebenog doktora koji mi je rekao kako neću roditi do kraja tjedna i onu jebenu pizzu koju sam pojela prije kojih 3 sata, jer sam toliko bila žedna da bih mogla popiti galon vode, a nisu mi dali! naravno, u svojoj famoznoj torbi, imala sam vode, pa dok nikog nije bilo, kriomice sam je ispijala! Nazvala sam (sada već bivšeg) muža na mobitel i rekla mu: Ovi nisu normalni – oće me na carski vodit! Ovaj sav u panici i strahu mi je rekao nek čine kaj god treba, što sam ja koza protumačila da on u biti ne želi bit na porodu, pa su me počeli šorat hormoni! Krenula sam plakat, jebat mu sve po spisku da se nismo tako dogovorili – da kaj ću ja sad sve morat prolazit sama, da je obećao da će bit kraj mene, bla bla bla! Nakon nekoliko mučnih sati provedenih u toj prokletoj predrađaonici, dok je kroz nju proefiliralo već nekoliko žena koje su konačno i došle u rađaonu i napokon i rodile, a ja još uvijek tu žedna čamim (zbog one jebene pizze), napokon počeli su mi trudovi! Zadnja slamka spasa. Prikopčali su me na CT prateći otkucaje bebinog srca i provjeravajući me svakih pola sata, s time da sam morala brojati razmake trudova i izvještavati ih. Napokon, trudovi su već bilo toliko jaki i bolni, ali opet nedovoljni da me slome da zatražim jebeno sredstvo protiv bolova! Kakva koza! :))) Razmak je sada već bio svakih pola minute i doktor je ponovno svoju ruku rinuo u mene. Nakon namršetnog lica, s uzdignutim obrvama i konzultacije s ostalim liječnicima, obznanio mi je: Gospođo, žao mi je, ali ne možemo više čekati. Pripremite je za carski! Šumilo mi je u ušima! Vjerovat nisam mogla! Uhvatila sam sestru za ruku i jedva prozborila: Obavijestite moga (sada već bivšeg) muža! Doživjela sam ŠOK u tom trenutku. Počela sam se trest ko blesava! Vilica mi je nekontrolirano škljocala, bila sam kao ukočeno drvo koje netko trese bez prestanka. Jedva su mi uspjeli šiknut spinalnu anesteziju u kičmu za vrijeme jednog truda. Ako je netko pomislio da bi me eventualno ta ogromna injekcija zadobivena u sred kralježnice mogla zabolit, neka se ne zavarava, trudovi su bili jači i bolniji od bilo koje igle na ovom svijetu, tako da ubod iste opće nisam osjetila! Doktor me pitao: Gospođo, jeste li dobro? Boli li vas? Mene više ništa nije bolilo, jer je spinalna djelovala instantno. Nasmiješila sam se i rekla kako me ništa ne boli. Na to me pogledao i rekao: Doživjeli ste šok, sva se tresete. Nemojte se brinuti, sve će biti u redu. Odveli su me u salu na operaciju. Potom me sestra upitala želim li biti budna tijekom carskog ili želim da me uspavaju! Znam da me morala to pitati, ali ja joj u tom stanju nisam znala odgovoriti. Izmučena, pitala sam je: Što bi Vi napravili? Srećom, imala sam stručan i pristupačan tim liječnika oko sebe, pa me žena sa razumijevanjem pogledala i odgovorila: Pa ako ostanete budni, moći ćete odmah vidjeti svoje dijete. To mi je bio dovoljan i jedini razlog! napokon, ovaj dan sam čekala mjesecima! Za njim žudila godinama! Nakon toga što mi je plan poroda pao u vodu – ovo je bilo jedino što me držalo da posve ne klonem! DA, naravno da ću ostati budna!!!! Doktori su mi pojasnili da ništa neću osjećati i objasnili mi postupak. Nestrpljivo sam ih pitala kad misle početi, odgovor mi je bio posve nerealističan: Još malo i gotovi smo! U tom trenutku čula sam plač! Moje dijete JE STIGLO NA OVAJ SVIJET!!!!!! Ista ona sestra puna razumijevanja položila je dijete kraj moje glave! Taj trenutak neću zaboravit dok sam živa! Stanje sreće koje sam osjetila u trenutku kad sam je vidjela ne može se opisati nijednom pisanom riječju! Trenutak kada sam ugledala SVOJE dijete! Ono isto dijete koje je u meni raslo prethodnih mjeseci! Znam da svaki roditelj tvrdi da je njegovo dijete najljepše, ali kad sam je vidjela, kad sam je napokon ugledala – činilo mi se da nema ljepšeg stvorenja na ovome svijetu! Prva stvar koju sam pomislila bila je: Bože kako je lijepa. Bože, kakvo prekrasno čisto, okruglo ličeko ima! kakve prekrasne oči! Savršena je! I u tom trenutku, tom djeliću sekunde, znala sam da moj život pripada njoj! U meni se tog trenutka rodila sasvim nova, nadljudska snaga kojom ću je štititi, paziti, i prvenstveno voljeti. Nakon što ju je sestra odnijela, kako bi doktori mogli završiti s operacijom, postala sam svjesnija situacije oko sebe. I dok su mi namještali maternicu, osjetila sam kako me val vruće tekućine (krvi) oblio preko ruku. Tada sam bila u još većem šoku i napala me mučnina, pa sam se pobljuvala po sali, po sebi, sve u svemu nešto odvratno. Nakon završetka operacije, izveli su me kroz hodnik na intenzivnu. U hodniku je bila moja ekipa i moj (sada već bivši) muž, svi u suzama govoreći mi kako su je vidjeli, kako je savršena, kako je lijepa, zdrava, prekrasna...
Ta noć nakon operacije bila je valjda najgora. Uz postoperativne bolove i sestre prepune nerazumijevanja (nakon što sam vrištala od bolova tražeći neko sredstvo koje će me smiriti i odgovora da nisam jedina na odjelu koju boli), jedina stvar koja me držala da sve izdržim – bila je upravo ONA! Tu noć nije smjela biti sa mnom i ja sam samo čekala jutro kada će me prebaciti na odjel, ne bi li ponovno bila s njome!
Dani koji su uslijedili, neću lagati, bili su poprilično teški, ispunjeni bolovima, nemogućnošću kretanja, napadajem poremećaja hormona, baby bluesom koji me posjetio kao po priručniku točno 3. dan, pa sam cijeli dan provela u sobi plačući, frustriranosti radi dojenja i bolova zbog istog, ali sve se isplatilo i ništa mi nije bilo teško podnijeti! Silna glavobolja koju sam imala zbog spinalne anestezije, nestala je u trenutku kada sam je prigrlila na grudi! Kada bi zaplakala, ja sam joj mogla reći: Šššššššš, MAMA je tu! U meni se rodila ljubav poput nijedne ljubavi koju sam osjećala prije. Ljubav prema mom djetetu. Ljubav zbog koje bi u bilo kojem trenutku predala svoj život za njen! Majčinska ljubav! Najjača ljubav na ovome svijetu! Nemoguće je voljeti bilo koga kao što majka voli svoje dijete. Nesebično, predano, bezrezervno... Tada sam i ja to spoznala. Postala sam MAMA!
Malo sam se bacila u razmišljanje sinoć. Nakon kleberenja s mojom Darling i novog hita proizašlog iz muke u našim glavama, pokušala sam shvatiti zašto su moji životni putevi krenuli u smjerovima, kojima možda (po nekima) nisu trebali! Ok, čak sam razmišljala, čisto iz znatiželje, posjetiti nekakvu stručnu osobu koja bi mi mogla stručno pojasniti moj psihološki profil – mene kao osobe.
Ajmo iz početka.
Dijete sam razvedenih roditelja (neš ti nekog problema!). No, iako to možda samo zvuči kao zanemariva činjenica, čini mi se da su se moji životni nazdori upravo poradi toga drastično mijenjali iz godine u godinu.
Naime, ja svoju majku nikada nisam vidjela sretnu dok je bila u braku s mojim ocem. Sada, nakon gotovo 14 godina, čini mi se da je napokon sretna. U vezi je s muškarcem koji je voli i cijeni više nego što je to moj otac ikada mogao!
Upravo zbog katastrofalnog braka mojih roditelja, popraćenim konstantnim svađama, ja sam stvorila vjerojatno iskrivljenu sliku samog braka. Uz to što su moji roditelji oduvijek mene gledali kao nekakvu princezicu, neovisno o tome što imaju starije dijete, iliti mog brata, uvijek sam imala osjećaj da prema meni pokazuju više pažnje nego prema njemu. To je rezultiralo njegovom mržnjom prema svojoj mlađoj sestrici i umjesto da se prema meni ponaša zaštitnički, većina mog djetinjstva prošla je u poprilično nasilnom odnosu s mojim bratom. Da su moji roditelji imali normalan brak i normalno i podjednako odgajali oba dijeteta, čini mi se da bih imala sretnije djetinjstvo, a ne djetinjstvo ispunjeno kojekakvim nasilnim scenama. Današnja situacija je daleko drugačija, odmah da kažem, jer brat i ja od prije kojih 3 godine zaista imamo ono što je po mnogima normalan bratski odnos. Ali, samo možda, je meni ta bratska ljubav kao djetetu koje je gledalo kako roditelji vrište jedan na drugoga, bacaju si u glavu klompe i tanjure, bila potrebnija tada, nego sada.
No, ne mogu ni kriviti svoje roditelje za njihovo psihičko stanje. Retrospektiva.
Moj otac također nije imao normalno djetinjstvo. Njegovi roditelji nisu pak bili razvedeni, ali njegov otac (kojeg ja nisam imala prilike upoznati jer je umro prije nego sam se rodila), je bio gasterbajter. Radeći u Njemačkoj pola svog života, napumpao je svoju ženu (moju pokojnu baku) dvaput, slao novac, a ova sirota se sama skrbila i odgajala djecu. Dakle – očinska figura – 0 bodova.
Moja pokojna baka (počivala u miru) nikada nije bila sretna žena. Čini mi se da nikada nije spoznala pravo značenje riječi – LJUBAV! Žalosno...
Dakle, mog oca, odgojila je ulica, i upravo poradi toga – naučen je na grubost i netoleranciju, svojeglavost i tvrdoglavost. On je tip čovjeka koji ne pruža drugu priliku. Zajebaš ga jednom, on ti neće oprostiti jer si čovjek koji griješi – već će te otpisati za sva vremena! Dakle – oprost je njemu nepoznanica. Upravo poradi takvog stava, odbacio je od sebe pola svoje obitelji, zbog takvih gluposti koje bi mnogima bile tragikomične!
No, kako stari, čini mi se da je napokon omekšao. Nisam sigurna da li bi trebala biti sretna zbog toga, jer ja to i dalje ne osjećam na sebi. Primjera radi, on je sada već dugo godina u sretnoj vezi sa jednom ženom i kada je u njenoj okolini – ja ga ne prepoznajem. Tu stranu svoga oca (žalosno) nikada nisam vidjela osim kada je u njenom domu i kada se ophodi prema njoj. Ona pak kaže da ga drukčijim ne poznaje. A ja si stalno mislim, kako možeš više ljubavi pokazivat prema obitelji koja napokon nije tvoja – nego prema vlastitoj obitelji. Ali dobro...
S druge strane, ni moja majka nije imala sretno djetinjstvo. Moja pokojna baka (počivala u miru) udavala se i razvodila dvaput. E ta priča je već vrijedna scenarija trilerskih hollywoodskih filmova. Prvi muž moje pokojne bake, iliti otac moje majke (kojeg namjerno neću imenovat djedom, jer ti nije prava obitelj ona koja polaže pravo na to samo poradi krvnih zrnaca) bio je pravi pijanac, nasilnik i kurviš. Moja baka se razvela od njega dok je moja mama bila još malo dijete. Razlog je bio slijedeći. Propalica je napumpao njezinu sestru, koja je kasnije to dijete (maminog polubrata/bratića) strpala u dom za nezbrinutu djecu. Moja baka se odrekla svoje sestre saznajući za to, kao i svog tadašnjeg supruga. Veliko srce koje je moja baka imala, ali često skrivala (mnogi su je zvali ženom bez emocija), pokazala je u trenutku kada je prigrlila to dijete i pružila mu dom. Dakle, uz moju mamu, odgajala je i dijete svog bivšeg muža koje je imao s njezinom sestrom. Jasno, dijete nije krivo za ništa, ali sami taj čin vjerujem da ne bi bilo tko mogao učiniti.
Nakon takvog propalog braka, ponovno se preudala. Sada za oca moje tete. Taj je bio još gori. Ostavio ih je i nikada se nije javio...
Nakon tolikih brodoloma, podnesenih žrtvi, razočaranja, teških životnih situacija koje su je zadesile, pronašla je ljubav svog života. Mog djeda – jedinog djeda kojeg sam imala i poznavala. Svaki puta kada pomislim da ljubav ne postoji, da srodne duše ne postoje – sjetim se njih dvoje. Nakon 30 godina veze (nikada se nisu vjenčali), sjećam se kako su još uvijek jedno drugom tepali :»Miško moj, volim te». Nakon 30 godina veze, još su se uvijek ljubili, grlili, držali se za ruke kada su išli u šetnje...
Moja baka je pred kraj svog života teško oboljela. Rak joj se proširio cijelim tijelom. Naizgled krhko tijelo svejedno se dugo godina nije dalo slomiti. Tek sada znam da je razlog tome bio moj djed, koji ju je držao na životu svojom ljubavlju. On je iznenada preminuo prije nje. Točno tjedan dana kasnije, na isti dan i gotovo u minutu, moja baka se predala i bolest ju je uzela. No, meni se čini da je umrla od tuge. Godinama se borila, a sad kad ljubavi njenog života više nije bilo, nije se imala razloga više boriti i jednostavno se predala, ne bi li se što prije s njim našla u nekim čudnim i divnim prostranstvima svemira (kažem svemira a ne raja jer je moja pokojna baka bila ateist).
Dakle, ni moj otac ni moja majka nisu imali vlastiti primjer sretnog braka u svome djetinjstvu, pa tako nisu mogli imati normalni brak, pa tako nisu ni mogli normalno odgajati svoju djecu u prekrasnom obiteljskom okružuju.
Da ne bi bilo zabune, nimalo im ne zamjeram. Moja me majka više odgajala nego moj otac, jer njega gotovo nikada nije bilo doma. Majka me odgojila na način da uvijek moram razmišljati svojom glavom, da budem slobodna, slijedim svoje snove i da nikome ne dozvolim da me uguši. I na tome sam joj beskrajno zahvalna.
Naravno, ni ja nisam imala ponešto sreće s ljubavi. Predala sam se muškarcu koji je učinio upravo ono što mi je majka oduvijek savjetovala da si ne dozvolim – a to je da se nikada ne prepustim muškarcu do kraja, jer će tako on moći upravljati mojim životom. No, bilo je prekasno. Ja sam se zaljubila, bila slijepa i glupa od te ljubavi i dozvolila sam muškarcu da me mijenja. Modelira. Ostavila sam sve što mi je bilo bitno u životu – kako bi on bio sretan. A ja? Ja sam pak bila sretna ako je on sretan. Dobili smo dijete i godinama sam živjela u zlatnoj krletci koja me polako ali sigurno sve više gušila. Da ne ulazim dublje u problematiku, jednostavno sam pukla. Kada sam počela malo više misliti na sebe – to je predstavljalo problem. I mislim da je upravo to bio razlog mog razvoda braka! Jednostavno obiteljski život koji sam imala nije bio na moje zadovoljstvo. Da netko ne bi krivo shvatio, dok sam voljela svog muža – ništa mi nije bilo teško žrtvovat. No, kada je ljubav počela splašnjavati i kada sam vidjela da nisam osoba koja se može vezati za posesivno ljubomornu osobu, to je označilo kraj ljubavi prema njemu, a potom i kraj braka. Moj bivši suprug je dobar čovjek i prekrasan otac, ali nije bio za mene. On je pak imao malo drugačije djetinjstvo od mog, pa je njemu razvod pao puno teže nego meni (ja sam se od svega oporavila za dva dana). Nakon razvoda ja sam ponovno DISALA! Osjećaj koji sam godinama pokušavala potisnuti duboku u sebe. osjećaj – kojeg se nikad više neću odreći! Ni za koga!
Dakle, zašto sam sad sve ovo ukratko opisala (ako je netko pomislio da nije ukratko – nego da sam preanalizirala stvari na široko i na dugačko – neka se ne zavarava – ovo su bile samo natuknice)!
Pitam se imam li ja zbog svega možda iskrivljenu sliku moralnosti? Evo, moja Darling me godinama već pokušava uvjeriti da moja shvaćanja nisu ispravna. Ali ja i dalje živim za trenutke... Za trenutke koji mene čine sretnom, neovisno o bilo kome na ovom svijetu! Sebično?! Sigurno jest! Ali čini mi se da sam u svom životu bila dovoljno nesebična osoba i da je sada napokon došao moj trenutak da činim ono što mene čini sretnom!
Moja Darling bila je u svim fazama mog života, koje su joj sigurno činile popriličan napor za pratiti ih, pogotovo njoj – koja je zakleti moralista (što je nadasve hvalevrijedno)!
Bila je sam mnom u trenucima kada sam bila prevarena, varala i kada su drugi varali sa mnom! Ali opet – ja na te situacije nikada nisam gledala kroz prizmu vrijeđanja nekoga. Gledala sam kroz prizmu slobode. kroz perspektivu da i ja smijem biti sretna – ukoliko me to čini sretnom.
Priznajem, neke stvari ipak nisu moralno korektne, ali ja sam sebe dovoljno puta kočila u životu, da bih to nastavila činiti i dalje.
Evo poznajem jedan par. Ona je u braku, on je u braku. Oboje imaju obitelj, ali nisu sretni. Neki ljudi jednostavno u braku ostaju zbog djece, misleći da će im djeca biti sretnija. Nikada nisam bila pristalica te teorije – upravo zbog svog djetinjstva s takvim brakom mojih roditelja. Imala bih puno zdravije i ispunjenije djetinjstvo da su se rastali odmah kada su se prestali voljeti. No, vratimo se na ovaj par. Mogu poštivati takvu odluku, jer znam koliko je teško rastati se imajući dijete. Koliko je pametno ostati u braku zbog djece – nisam baš sigurna. Ja nisam. I sada – ovima se dogodila ljubav. Jebiga, u trenutku slabosti pokleknuli su i dogodila im se ljubav. Možda se nisu smjeli predati njoj dok ne rasčiste svoju situaciju (kako bi to moja Darling sigurno rekla), ali realno gledajući odlučili su da je pametnije ovako.
Pravo pitanje je slijedeće. Oboje su uvjereni da je zbog djece pametnije ostati u braku. Ali isto tako su ljudi od krvi i mesa koji žude za ljubavlju kao svaki čovjek na ovom planetu. Pitanje je – jesu li se smjeli prepustiti ljubavi ili ne. Ja bih rekla DA, moja Darling bi odmah rekla NE! Tu je razlike između nas dvije. Ali neka, da smo svi isti na ovom svijetu – sigurno nam ne bi bilo veselo.
Moja razmišljanja je da čovjek ima pravo na vlastitu sreću. Moja Darling bi se složila s tom tezom i odmah je upotpunila slijedećim riječima: «SVE DOK TO NE MOŽE POVRIJEDITI DRUGE OSOBE!»
Slažem se, naravno, ali odreći se ljubavi, pa... bolje se odreći zraka, hrane ili vode.
Ko zna što nam život nosi... Ko zna, možda se oboje razvedu i na kraju završe zajedno... Ko zna... Možda nikad, a možda...
U svakom slučaju, znam da činjenica što su se našli – ih čini sretnima. Ispunjava njihov sumorni život. Možda i nije morlano ispravno, ali po meni je ljudski.
Svi ljudi griješe! Ko je bez grijeha neka baci kamen prvi!
Zbog ovakvog mog razmišljanja često nailazim na kritike. Da, možda i jesam slobodoumna, ali i ja tražim svoju sreću pod ovim suncem. Jednom mi je moj prijatelj rekao – čemu se opirati sreći? Život je prekratak za to! I ja zbilja ne želim doć na kraj svoga puta i reći da mi je žao što nisam postupala drugačije. Da mi je zbog bilo čega žao!
Nikad ne znaš što nam život nosi – pa uzmi sve što ti on pruža! često sam posegnula za onim što mi je život pružio i često sam ostala povrijeđena i razočarana. Ali ja pak ne želim gledati to na taj način. Uvijek gledam na sva razočaranja pozitivno! Barem sam ih imala priliku proći i zbog toga mi nije žao! Nije mi žao što sam prkosila društvenim normama niti što sam se u trenucima borila protiv cijelog svijeta. Sve dok me to ispunjavalo i činilo sretnom!
Prvo pitanje koje bi postavila svom psihijatru, kada bi se odlučila izraditi svoj psihološki profil – bio bi: jesam li normalna osoba što tako razmišljam?
Uostalom, zar mi ijedno biće na ovom svijetu ima pravo reći – što je normalno a što nije?!
Ja sam čovjek željan ljubavi i pažnje – baš kao i svaki čovjek na ovom svijetu. Ali razlika između mene i drugih je ta – što ja nemam predrasuda... A očito ni morala...
